I
Nema u njemu ništa zdravo.
Nema živa mesa na njegovu tijelu.
Sve je bilo udarac,
sve je postalo rana.
Gdje je bila koža,
ostao je pepeo.
Gdje je bio pogled,
nijema pukotina.
Gdje je bio dah,
grč bez zraka.
Srce mu ne kuca,
drhti.
Sjećanje mu ne pamti,
jeca.
Tijelo mu ne pada,
puže.
Sjena mu ne slijedi,
ide naprijed.
II
Gdje ga još mogu udariti?
Koji kutak njegova tijela
ostao je bez boli?
Tko podnosi srce
koje se ne prestaje lomiti?
Bez sjaja,
bezoblična prašina,
nijemo meso,
ožiljak čovjeka
kojeg ljubav zaboravi.
Tko ga vidi,
dušu iz očiju povuče,
bježi u sebe,
rubom svoga ponora.
Nema u njemu ljepote,
ni svjetla što pali čežnju.
Lik mu odbija pogled,
prisutnost mu para zanimanje.
U prijezir zaogrnut,
u napuštenost odjeven,
obučen blatom poruge.
III
Čovjek boli,
znalac svih lomova,
stanovnik muke,
mučenik plača.
Ostaje...
Ne snagom,
nego raspadom.
Lice mu pribijeno o zemlju,
bez nade u išta.
Kao oltar
strahu,
napuštenosti.
Smatrali su ga uništenim.
Izbrisali su mu ime.
Pogazili mu sjećanje.
Kao slomljena posuda rođen je.
Postojanje mu je neuspjeh.
Iz groba ga izbaciše,
kao pobačaj,
kao trulo tijelo
što ga crvi jedu.
IV
Sumrak,
koji mu bijaše radost,
postade mu užas.
I cijeli dan
noć je
koja ne završava.
Srušen,
a ipak ide.
Progonjen,
bez glasa podignuta.
Nosio je bol svih,
a nitko ga nije gledao.
Tijelo mu bijaše kazna,
hod mu, užas.
I on je taj,
čovjek koji prolazi,
lud...
lud od ljubavi!